Petrovdan 2018 - Petrovdan 2017

Za Petrovdan 2018. ponovo na Baniji, ovaj put sa ženom i decom.  Meni drugi put, njima prvi.  Deca su mala, 4 i 6 godina, dečaci. Celim putem sam razmišljao o tome da ne znam ni zašto ih vodim, prerano je, neće ništa zapamtiti od onoga što vide.  Usput smo, naravno, stali u Jasenovac.  Hodamo stazom do Kamenog cveta i biranim rečima odgovaram na dečija pitanja. Iako osećam da otac mora da kaže istinu, ne želim da hranim mržnju. Nek sa godinama stvaraju svoj stav o tome, nek čitaju i proučavaju.  Neka ne mrze, ali neka budu svesni zla.

Kad smo stigli u Donji Žirovac, primetili smo da je crkva još dodatno uređena, dobila je ogradu sa temeljom, a i spomenik iz NOB-a, koji stoji ispred crkve, ima svoju ogradicu.  Lepo je sređeno, lepše nego prošle godine, ali čini mi se da ima manje ljudi.  Možda grešim, nisam dočekao veče tu, kažu da je više naroda bilo ujutro, a i uveče, dok smo mi tu bili oko podneva.  Jedan od većih paradoksa koji uočavam - dok je bilo ljudi, nije bilo crkve.  Tako sam čuo, da crkva nije bila nikada ovde na ovom mestu. Sad kad nema ljudi, ima crkva.  Mislim, bolje da ima crkva nego da nema, samo čudan utisak ostavlja crkva bez naroda oko nje.

Kad smo ušli u Ostojiće, utisak je bio jadan.  Od prošle do ove godine, asfalt je još propao, trava iz sredine ceste je fino četkala kola odozdo.  Rastinje je dodatno suzilo cestu, tako da kod kućnog broja 275, kod "Žutića" kuće, ove godine nisam mogao da okrenem kola.  Morali smo napred, do prve krivine, pa polako i oprezno - okret.  Groblje zaraslo, spomenik žrtvama iz II Sv. rata još propao.  Lagano se zatire svaki trag da je tu nekad bilo nas i naših.  Nisam hteo u ovakvom stanju ni da slikam.

Po povratku u "civilizaciju" (čitaj: "pod šator"), nisam se više pitao da li je trebalo da povedem decu.  Jesam.  Ostaće im slike sa ovog izleta u dedovinu, a za par godina, možda dedovina neće moći ni da se poseti - neće do nje biti puta.